Vjerojatno smo svi čuli za pojam suosjećanje ili empatija koji označava ganutost tuđom patnjom, svijest da druga osoba pati ili joj teško i želju da joj se nježno i ljubazno pristupi, pruži utjeha i podrška te umanji bol.
U društvu se često ističe važnost empatije prema drugima koja nas poziva na međusobno poštovanje, održavanje dobrih odnosa i mira. Međutim, rijetko se ističe važnost razvoja suosjećanja prema sebi, odnosno SAMOSUOSJEĆANJE koje i jest temelj suosjećanja prema drugima. Ono se može opisati kao razumijevanje i brižnost prema sebi u situacijama patnje, boli ili neuspjeha. To uključuje želju za pružanjem utjehe i podrške samima sebi, kao i neosuđivanje vlastitih neuspjeha i pogrešaka.
Također, ono obuhvaća i doživljaj da i drugi ljudi dijele slična iskustva, te svjesnu usmjerenost na vlastite emocije i doživljaje (Neff, 2003a).
Možemo reći da je ono sastavljeno od tri komponente: dobrota i brižnost prema sebi (eng. self-kindness), međuzavisnost s drugim ljudima (eng. common humanity) i usredotočena svjesnost (eng. mindfulness). Svaki od ta tri elementa ima i svoj suprotan pol, pa je tako izolacija od drugih suprotstavljena međuzavisnosti s drugima, samoosuđivanje stoji nasuprot brižnosti prema sebi, a pretjerana identifikacija nasuprot usredotočenoj svjesnosti.
Ove tri komponente pobliže opisuju što samosuosjećanje jest. Dobrota i brižnost prema samome sebi obuhvaća razumijevanje sebe u situacijama patnje, svojih mana i neuspjeha, umjesto njihova osuđivanja. Ono znači da zaustavimo omalovažavajuće i osuđujuće komentare prema sebi (samoosuđivanje) i budemo si utjeha. Način na koji bismo pružili nježnost, brigu i utjehu prijatelju/ici možemo preslikati i na odnošenje prema sebi . Nadalje, samosuosjećanje čini i osjećaj međuzavisnosti s drugim ljudima, odnosno prepoznavanje da dijelimo slična iskustva s drugim ljudskim bićima. Spoznaja da se život, osim od uspjeha i ugodnih iskustava, sastoji i od patnje, neuspjeha i neugodnih događaja te da je to zajedničko svim ljudima, smanjuje osjećaj izoliranosti i usamljenosti (izolacija od drugih).
Neizbježno je da griješimo i žalimo za nečim što jesmo ili nismo učinili. No, ako to prihvatimo kao dio šireg ljudskog iskustva osjećat ćemo pripadnost i povezanost s drugima. Na kraju, jednako važna komponenta samosuosjećanja jest usredotočena svjesnost.
Ona se odnosi na neosuđujuće prihvaćanje i promatranje svog trenutnog stanja. Da bismo u trenutnoj situaciji mogli postupiti prikladno i suosjećajno prema sebi, trebamo sagledati situaciju kakva jest i prepoznati osjećaje koji naviru. Prirodna fiziološka reakcija na doživljaj patnje ili boli je bijeg. Stoga se ljudi često isključe i ne obraćaju svjesnu pažnju na svoje emocije. Suprotno, događa se i da budu toliko preplavljeni emocijama i zaglavljeni u emocionalnoj reakciji da su onemogućeni zauzeti drukčiju perspektivu situacije, uravnoteženo sagledati i prihvatiti trenutno stanje. Umjesto toga, potrebno je svjesno i staloženo promatranje i uvažavanje doživljenog iskustva.
Ovako opisujući samosuosjećanje, može vam se činiti da je ono slično samopoštovanju, samosažaljenju ili egoizmu. Iako u podlozi samosuosjećanja stoji visoko samopoštovanje, ono ne nosi onaj negativno vrednovan osjećaj nadmoći nad drugima te se ne oslanja na usporedbe s drugima kao što je to slučaj kod izoliranog koncepta samopoštovanja. Samosuosjećanje uklanja proces vrednovanja i usmjerava se na suosjećanje prema sebi te povezanost s drugima. Nadalje, samosuosjećanje se razlikuje od samosažaljenja i egoizma po tome što ne dovodi do osjećaja odijeljenosti i nepovezanosti s drugima te pretjerane zaokupljenosti vlastitim problemima i uranjanjem u njih.
Samosuosjećanje omogućuje odmak od situacije u kojem je moguće vidjeti širi kontekst situacije, spoznati zajedništvo s drugima i prikladnije reagirati.
Uza sve to, samosuosjećanje može biti učinkovita strategija emocionalne regulacije jer omogućava da emocionalna bol bude prihvaćena i obrađena. Obraćanjem pune pažnje mislima i osjećajima koji se javljaju te odnošenjem prema njima s razumijevanjem i nježnošću, samosuosjećanje pomaže da neugodne emocije preoblikujemo u ugodno stanje i potiče nas da postupamo prema sebi i svojoj okolini na učinkovitiji i prilagođeniji način.
Možemo reći da je samosuosjećanje jedna od temeljnih vrijednosti za psihološku dobrobit pojedinca. Prihvaćanje svih dijelova sebe, svojih ugodnih i neugodnih emocija, fokusiranje na sadašnji trenutak umjesto zaokupljenosti prošlim događajima i osjećajima, pružanje nježnosti i utjehe sebi u teškim i stresnim trenucima treba postati osnovna mentalna higijena svakog od nas, od najmanjih članova društva pa do onih najstarijih.
Evo šest praktičnih načina za njegovanje samosuosjećanja:
Budući da mala djeca nemaju još sposobnosti samoregulacije, odrasli im služe kao modeli i vanjski alati pomoću kojih se uče regulirati svoje emocije i ponašanje. Zato je važno da dijete ima model samosuosjećajne odrasle osobe kako bi od najranijih dana razvilo nježan i topao odnos spram sebe i drugih.
Za kraj, važno je istaknuti da je samosuosjećanje vještina koja se može učiti i unaprjeđivati, a osim što uključuje prikladan način odnošenja prema sebi, svojim manama, osjećajima, mislima i iskustvima, dijelom obuhvaća kognitivne strategije upravljanja emocijama i povoljan, odnosno nepovoljan pogled na životna iskustva (optimizam/pesimizam). Ono može doprinijeti pozitivnijem i prilagođenijem načinu razmišljanja o samom neugodnom događaju, koje potom dovodi i do prikladnijeg reagiranja, te stabilnom i optimističnijem pogledu na svijet, a koje je opet povezano s prilagodbenim kognitivnim strategijama i raznim poželjnim ishodima psihičkog i tjelesnog zdravlja.
„Zagrli sve svoje šarene kapi, ugrij ih i svijet će ti biti topliji.“
IZVORI: